grad u kojem živim je najljepši, najbolji, najluđi, sve naj naj , ali nažalost samo po ljeti
po zimi se sve mijenja i nastaje pustoš , što ne znači da ludost prestaje

uživajte u mom gradu-Komiži

shvatila sam da ovo nije život kojeg sam željela, kojeg sanjam u prekratkim noćima, za kojim žudim i kojeg volim više od svega. i borim se, grebem noktima, grizem, ali do života kakvog želim ne mogu doći. oni koji mi žele napakostiti su jači od mene. nesreća me stalno prati. osobe koje volim nisu uz mene sada kad ih trebam i mislim da je to jadno. zar sam život svoj potratila jer sam s nijima bivala? nije mi žao, jer tad bih propustila dobra vremena koja sada prate dobre suze. radosnice. i volim ga. sjetim ga se svaki put kada začujem riječ ljubav. i umirem za njim, a znam da ga nikada neću imati. žalim...ali nitko mi neće ukrasti njegov pogled i njegov lik kojeg neprestano sanjam i znojim se trudeći se da ga zaboravim. ali neću jer mi je srce preveliko, a bez njega bi bilo prazno. i oči će same plakati za nim dok ne osjeti moju tugu. ostala je samo nada...

bit ću sretnija
bolja
pametnija
imat ću više povjerenja u druge
manit ću se mračnih misli
na svijetu postojat će samo sunce
i ljubav koja grije moje srce
Matija volim te

živim za hip-hop




SVADBAS:TREBLEBASS
kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.

nisam mogla pisati
bila sam na putu
hvaaaaaaaaala vam na svim komentarima
velika ste mi potpora
trenutno ne znam što prolazim
ne prepoznajem ljude koje poznajem
i zato mi se čini kao da nemam prijatelje
ne razumijemo se više ko nekad

počela sam pisati roman
objavit ću prvo poglavlje
recite mi što mislite da mogu znati hoću nastaviti s pisanjem ili ne

evo ga:
TKO SAM ZAPRAVO JA
Nitko ne zna pravu mene. Uvijek se skrivam iza maske, živim tuđu priču. Svaki moj osmijeh je lažan. Ja sam kopija mnogih. Ne ponosim se time. Radim to da bih se uklopila. Nije lako živjeti u ovom svijetu. Lagala bih kada bih rekla da jest. Moj život se sastoji od toga da se probudim, odem u školu, vratim se i zaspem. Nemam sna. Nemam smisao života. Negdje sam ga putem izgubila, mislim prerano. Počeci su bili lijepi, nevini. Ubrzo se skupilo toliko toga lažnog da to više ne mogu podnijeti. Nemam kome reći za to, a kad bih i imala ne znam što bih rekla osim možda: žao mi je. Probala sam preko Crkve, ali ne ide. Probala sam preko ljubavi ali ljubav me nije htjela. Odlučila sam svoju dušu otvoriti vama, ljudima koji me uopće ne poznaju a nakon čitanja poznavat ćete me više nego itko prije. Moje ime je nebitno. Nikada mu nisam davala vrijednost. Imam petnaest godina i za svoju dob previše razmišljam, nepotrebno. Ponekad mi se čini da ne znam uživati jer savjest me stalno proždire. Želim zauvijek ostati sama jer mislim da je to jedini način da nekoga ne povrijedim. Česte promjene raspoloženja ubijaju ne samo mene nego i sve oko mene. Od hrpe prijatelja smatram da imam samo jednog: Nju. Uvijek se bojim da će mi ovi drugi zabiti nož u leđa. Važnija mi je od cijelog svijeta a ponekad mislim da Ona to ni ne shvaća. Žao mi je zbog toga. Problemi… Ne volim ih kao što ih nitko ne voli a ipak sam okružena njima. Živim u zgradi sa susjedima s još većim problemima. Moj najveći problem je samoća. Osjećam ju uvijek, čak i kada sam okružena ljudima koje volim. Smatraju me čudnom osobom. Ja nisam čudna. Nisam. Normalna sam kao i svi ostali samo mi treba malo više ljubavi. Koju imam, a i nemam. Kada napokon nađem nekog sličnog sebi i napokon mu počnem vjerovati, razočaram se jer vidim da je to njihova maska. Da, njihova maska ja zapravo moja stvarnost. Smijeh. Čudno, ali smijeh je česta pojava u mom životu. Ali dali je on iskren? Da li sam ja uistinu sretna? Ni nakon dugog premišljanja ne znam odgovore na ta pitanja. Tuga. Sveprisutna je. Tugu uvijek mogu naći. I u najsretnijem trenutku. Utjeha je rijetka ali snažna. Ponekad pomislim da se ni ja ne poznajem. Tada se naljutim jer shvatim da pretjerujem. Ja sam samo dijete. Ja uživam u svom životu, imam puno prijatelja i na živce mi ide škola i starci. Opet maska…

Ovo je blog obične cure koja traži prijatelja za povjeravanje. Sigurno ste i vi jednom bili sami...











  



  



  

Glittery texts by bigoo.ws